Prošli sam tjedan čitao članak u Novom Listu o Grammyjima; ne mogu se sjetiti točnog naslova, ali jasno se sjećam da je riječ “smeće” bila u njemu. Aleksandar Dragaš, inače rock kritičar kritizirao je pobjedu Bad Bunnyjevog albuma, Debí Tirar Más Fotos.
Međuostalom je napisao kako ga “nije briga” što albumom slavi svoju baštinu. Kako nevjerojatno bjelački. Toliko nevjerojatno nekritički i neprofesionalno napisan članak da sam ostao zapanjen (moja krivica, stvarno, kada si još dozvoljavam ne vjerovati razini hrvatske gluposti). Prigovarao je o kredibilitetu Grammyja kao da je rođen 1860. i transportiran u današnjicu.
No shit da su Grammyji američko kapitalističko natjecanje gdje tržišni uspjeh određuje pobjedu. Jesi li ikada čuo za pop glazbu? Znaš… glazbu doslovno stvorenu za masovno tržište… To što se vrijednost glazbenih, kao i drugih kulturnih, proizvoda određuje po tržišnom uspjehu jest bitna problematika, ali uopće joj se nije pristupilo na konstruktivan način.
Na kraju dana je samo htio posrati vrstu glazbe bez uvažavanja njenog značenja za publiku ili objašnjavanja šireg konteksta. Onda je došao i američki Super Bowl i Bad Bunnyjev nastup. Zatim članak u Jutarnjem listu (ja sam kronični čitatelj novina jer ne skrolam društvenim mrežama) koji mi je dao bolji uvid u već naslućeni sentiment autora. “Glazbeni šrot koji je razljutio Trumpa“.
Lik se razbacuje uvredama punih tjedan dana. Piše: “U produkcijskom smislu nastup Bad Bunnyja zaista je bio spektakularan, ali mi njegova glazba zvuči poput neke muške trap-cajke s nešto latino ritmova.” Aye, there’s the rub. Hrvatska opsesivna rokerska mržnja prema cajkama poznat je fenomen; iako uglavnom po stikerima “stop cajkama” koje tinejdžeri lijepe po prometnim znakovima.
Dok se ne radi o ekskluzivno i eksplicitno antisrpskom sentimentu, ima taj podton. Hrvatsko bijelstvo (“whiteness“) ima karakteristike klasičnog europskog bijelstva. Treba biti u opreci prema “Drugome”, što je karakterizirano kao “primitivno, istočno, orijentalno, prljavo, seljačko”… Za hrvatsko bijelstvo to je “srpska kultura”. Tu je i hrvatsko opiranje balkanskom identitetu i pokušaj uspostavljanja ideje Hrvatske kao granice bijele, kršćanske, zapadne i civilizirane Europe.
Smiješan dio bijelačko narcisoidne priče je taj što je rock postao indikator zapadnog bijelstva; do te mjere da je jedan od glavnih oblika “white power glazbe“. Rock koji dolazi od rock n rolla – popularne glazbe koja dolazi od Afroamerikanaca. To je upravo ono što i definira popularnu glazbu. Dijelom je u “opreci” prema mainstreamu, pruža vrstu otpora. S druge strane, podliježe mainstreamu tj. tržišnim pravilima i potražnji. Nije ni “dobra” ni “loša” nego je ono što jest – kulturni fenomen pun kontradikcija koji zahtjeva i zaslužuje kritičko promatranje s razumijevanjem cijelog konteksta. Ne mislim da je Bad Bunnyjev najnoviji album revolucionaran – on je pop – ali nije, boga mi, ni Green Dayjev American Idiot čiji nedostatak medijske izloženosti sa Super Bowla Dragaš oplakuje.
“No, tako to već danas biva jer tko šljivi četiri sredovječna punk-rock kritičara države i društva čija se produkcija svodi na set bubnjeva, tri pojačala, nekoliko mikrofona, bas i dvije električne gitare.“
Očito su tu neke osobne frustracije i krize u pitanju. One su, usudio bih se reći, užasno bijelačke. Brate, zvučiš kao sredovječnija verzija MAGA-ovaca koji prigovaraju što pronalaze tamnopute i kvir osobe u svojim igricama.
Prvi sam koji će govoriti protiv masovnog tržišta te koji je za punk i DIY scene, ali ovo nije prigodna kritika. Padaš pod bijelačku obmanu kritike, koja je, ironično, pop. I sam govoriš kako se radi o pop-punk bendu koji, iako moj guilty pleasure, nije ništa manje podložan tržištu od reggaetona kojeg ni ne spominješ (ja koji mu se obraćam kao da čita ovaj actually DIY blog).
Ne samo da je Bad Bunny noviji izvođač, on je i latino. Trumpova država s ICE-om prvobitno targetira sve koje ne percipira kao “bijele”, često Meksikance i/ili zajednice koje govore španjolski. One imaju pravo govoriti svoje priče, a njihov je otpor samo pojačan dugotrajnom upletenosti SAD-a u politike Karibija i Južne Amerike (s primjerom invazije Venezuele).
Bijeli muškarci uvijek sve gledaju u odnosu prema sebi i svojim iskustvima. Ovaj zna da ne voli “trap-cajke”. Žao mi je što moram prozivati, ali prosto moram. Koliko god puta autor rekao da se ne slaže s Trumpovim izjavama o nastupu, on ne izmiče okviru koje gradi bijelstvo. Nekoliko puta čak pokušava diskreditirati Bad Bunnyja pa i, valjda unaprijed, kritike na njegov tekst pozivajući se na mačizam: “Dodatno, baš me zanima koliko bi se dežurnih moralista obrušilo na mačizam koji, hoćeš-nećeš, isijava iz Bad Bunnyja, e da ga je na Super Bowlu isijavao neki bijeli “kantrijaš” ili “roker, no to je već druga tema.“
Tvoja osobnost i obrazovanje isijavaju iz ovog teksta pa sve govori činjenica da je tekst isprintan u crno-bijelom. Na Wikipediji se može pronaći cijela “LGBTQ influence” sekcija pod temom “Reggaeton” koja započinje time da je upravo Bad Bunny javno iskazao svoju podršku kvir zajednici izazivanjem rodnih normi. No, to nije bitno liberalnom bijelom cishet muškarcu. Takvi bi umanjili i utjecaj cajki u hrvatskoj kvir zajednici.
Ta kulturna nepismenost koja je kuga hrvatskog društva može se isčitati i u zadnjoj rečenici: “Danas je u modi ples na muške ili ženske trap-cajke s Kariba ili s Balkana – posve svejedno jer sve je to isti šrot.”
Halo, Jutarnji list? Dobro jutro, čuo sam da imate slobodnu poziciju glazbenog kritičara. Kvalifikacije? Čuo sam da mi ne trebaju nikakve te da samo mogu pisati što god pomislim.
Nije li ovo upravo ono o čemu sam pisao? Zapadnjački identitet koji kulturu onog Drugog iz neposredne blizine na istoku (Kariba ili Balkana) prezentira kao “šrot”. No, popularna kultura – iako po meni često nedubinski i nezadovoljavajuće – ujedinjuje ljude često marginaliziranih identitenata. Zato su, možda ne za nas ali za Amerikance (kontinentalno govoreći), ove kulturne pobjede i manifestacije na španjolskom jeziku velika stvar. Iako je i proširenost španjolskog jezika posljedica kolonijalizma, trenutačno se radi o zajedničkom jeziku putem življenog iskustva mnogih, iako ne svih, potlačenih.
Slično tome, jedan je moj prijatelj šaljivo komentirao kako “treperi ujedinjuju Jugoslaviju” – samo je ovaj put u pitanju hiperkapitalistički ekonomski poredak. Takav itekako treba biti kritiziran, ali na čelu kritike ne mogu biti bijeli rokeri ili smo apsolutno propali.
P.S. Amerikanci su imali i folk-rock nastupe tijekom Super Bowla, ali samo određeni Amerikanci… “Plave krvi, bijela lica“, kako bi rekao naš bijelački folk-rock muzičar Thompson. Desničarski Turning Point USA organizirao je alternativu koja je mnogo više ličila Thompsonovim nastupima. Razlika je u tome što Thompson umjesto američkih zvijezda na pozornici koristi križeve jer ne voli petokrake zvijezde… No, nije bed… i križevi s vatrom su popularni bijelo-američki simboli…