Sjedim u punom kafiću s mamom kad me pita ako ćemo dio stola dati dvoje koji su tražili mjesto za sjesti. Okrenem se i vidim stariju gospođu (da mi gospođa oprosti, ali uskoro ću reći neke mnogo grđe stvari!) i mlađeg lika. “Želite li sjesti ovdje? Stol je ionako prevelik za nas dvoje.“
Zahvalili su se i prvo smo se upustili u svoje razgovore zasebno.
Nakon nekog vremena, počeli smo izmjenjivati više riječi. Saznali smo da je gospođa from Australia. Rijeka joj se nije toliko dopala te se gospođa jedva čeka vratiti u svoje [mjesto u Istri]. Prijateljica koja ju je pozvala rekla joj je da je Rijeka “multikulturalni grad”. “Ja znam što je multicultural.“, ona negoduje, “Chinatown i tako“.
Dobro, mislim si, gospođa sa “pravog Zapada” spremna nam je prenijeti pravu poruku o multikulturalnosti. Spremna nam je saopćiti kako Rijeka nije pravi multikulturalni grad jer je pretežito bjelačka. Ja sam bio spreman tu poruku primiti.
“Ovo je samo“, nastavi, “Nepal…“. Svi se podsmjehnu. Primirujem duhove u sebi. Samo nismo na istoj valnoj duljini, mislim si.
Moja mama, posrednik, govori joj kako “nije tako strašno”, samo je došla u krivo vrijeme tj. po zimi. Gospođa from Australia govori o svom [mjestu u Istri]. Tamo joj je tako lijepo jer se svi poznaju i nitko je neće pokrasti; za razliku od nekog drugog dijela Hrvatske (ne sjećam se kojeg) gdje su ju pokrali. Kroz žamor kafića jedva čujem cifru od 40 000 eura. Zinem u šoku. Mladi lik nasuprot nje kima glavom kao da govori “da, strašno što joj se to dogodilo“.
Ja si samo mislim da je dobro onome tko ju je pokrao. Zašto i kako je uopće imala toliko novaca? Da nije i ona nekog krala?
Shvatio sam da gospođa i ja nismo ni na istoj klasnoj duljini. No, odmah nakon toga, počela je govoriti nešto o mačkama koje hrani u Rijeci. Kao da se pokušava ponovno humanizirati, spustiti na reletable razinu nas smrtnika i ublažiti onu prethodnu izjavu o velikim brojakama. Ima nešto skromno oko nje – to što se sažalila nad mačkom na ulici koje “oni u [mjestu u Istri] nemaju”.
Počinje govor o tome kako su životinje divne – “zaista neiskvarenene”, govore.
Imam osjećaj da cijelo vrijeme držim usta blago otvorena, nepomična, i samo promatram spektakl ispred sebe. Uvijek sam u takvim razgovorima osjetio tenzije, sukobe (moći, pogleda, konotacija) za koje nisam nikad bio siguran ako ih i drugi osjete i navigiraju kroz njih putem razgovora, ili su sasvim ignorantni prema njima. U mojim očima, taj trenutak sa životinjama označavao je preokretnicu u tonu razgovora. Nakon ma koliko blagih nesuglasica, bio je red naći nešto zajedničko: ljudsku ljubav prema ostalim životinjama.
Međutim, to je samo još jedan ljudski spektakl gdje se ne radi o ljubavi, već o zajedničkoj dominaciji. Kako bi se ljudi ujedinili, moraju naći nekog Drugog, odnosno trećeg. “Mi” se stvara u opreci prema “oni”.
“Barbari” poput mene to će pronaći u višoj klasi, u tlačiteljima, dok će “civilizirani ljudi” govoriti o nekome tko je ispod njih (aha! i ovdje je ta usporedba “nas” i “njih”!). Kao bijeli civilizirani ljudi u Hrvatskoj, već smo probali razgovarati o Nepalcima. Kako to nije donijelo ploda, red je bio prijeći na ostale životinje.
Dominacija nad ostalim životinjama jedna je od temeljnih dominacija koje je čovjek uspostavio. Dakle, nešto u vezi čega se većina ljudi može složiti. Dominaciju ne označava samo “mržnja”, već to itekako može biti i dopadanje, fetišizacija… Poanta je samo kontrola, moć, jedne grupe nad drugom. Baš su se naglo bacili u drkokrug obožavanja životinja – toliko da sam ostao zapanjen. Promatram situaciju znajući da je moja mama upravo pojela kokoš, a nekako sam sumnjao da gospođa from Australia ne jede meso.
Ne kopam preduboko kada govorim o dominaciji – ovo je bilo izrečeno u samom razgovoru. Za primjer neiskvarenosti životinja moja je mama navela pse. “Ma koliko ti tukao psa, on će ti se uvijek vratiti i tražiti tvoju pažnju i ljubav.“
Mama, mi smo za gospođu from Australia psi.
Umjesto da se kritizira tučenje psa, slavi se njegovo mirno podnošenje tlačenja. Civilizacija se diči dobrovoljnoj pokornosti. U glavi mi se vrti pjesma Vjeran pas riječkih Termita. To je način na koji sam uvijek gledao na Rijeku i njezin duh. Ne na neku turističku atrakciju, nego na iskreni, pravi, buntovnički i kritički duh.
Nisam ih više htio za svojim stolom. Međutim, taj stol više nije bio naš i sada je bilo prekasno. Stol je postao reprezentacija turističkog grada.
U nekom trenutku, razgovor se vratio na Rijeku. Želio sam stati u obranu gradu. U redu je da nekome ne odgovara, ali htio sam ponuditi što ja vidim u arhitekturi koja se njoj izvana nije svidjela. Rekao sam da je Rijeka kao kolaž. Ostaci različitih politika, kultura, priča, iskustava… Gospođa from Australia rekla je da to treba renovirati i održavati – jer “tada ćete imati i više turista“.
U tom trenu, htio sam joj, kao pas, skočiti za vrat (duhovno, ne zapravo fizički!) i otkinuti glavu simbolu turizma! Turizam je oblik neokolonijalizma. Ne doprinosi lokalnom stanovništvu. Ideja da stvari treba održavati “radi turista” pogubna je, kolonijalistička narativa. Što je s nama: lokalnim stanovništvom? Zar se ništa ne može i ne mora raditi zbog nas?
No, umjesto vrata, pregrizao sam jezik. Osjećam se posramljeno; poput psa koji je podvio rep. Mnogi bi mi zamjerili da nisam. Ja bih bio onaj koji je, u njihovim očima, stvorio tenzije iako su one cijelo vrijeme postojale.
Izašao sam iz tog razgovora osjećajući se kao, ili shvativši, da sam hejter. Posramljen, osjećam se kao loš anarhist. Moje vrijednosti nalažu da “uđem u narod”, da pričam s ljudima, zato jer vjerujem u bolju ljudskost i prihvaćam ovu kao takvu radi postojećih sustava moći i čega sve ne. Međutim, stupanj dominacije koji ja vidim u ljudskosti, u civilizaciji, zgražava me. Stoljeća dominacija, hijerarhija, manipulacija, neiskrenosti, pokorenja i nesvjesnosti te postojeći društveni uvjeti ostavljaju trag na ljudski um i realnost. Ili ljude vidim kao nesvijesna bića pa si pumpam ego (po meni jako neanarhistički), ili im pripisujem moć spoznaje i racionalnog, kritičkog razmišljanja radi čega se isfrustriram nad njihovim dobrovoljnim nezananjem i namjernim nemarom.
Osjećam se slabo i bespomoćno pred ljudskim vrijednosnim sustavima i sudovima koje vidim jednako lažnim prorocima. Onda se osjećam i izolirano. Bojim se da sam cinik jer, nažalost, pristupam ljudima s velikom ciničnosti. Što je gospođa from Australia skrivila? Možda je imala neku veliku ušteđevinu, možda je čak i vegetarijanka, a osim toga je samo ignorantna koliko i većina. Nisam li i ja bio ignorantan prema njoj?
Cinik inače, ironično, dolazi od grč. kynikós ≃ kýōn: pas.
Njušim probleme gdje ih ljudsko oko ne vidi. Znači li to da je problem u ljudskom oku ili u tome da ja nisam čovjek?