Samo sam htio da mi se direktno kaže: “Mislim da je ovo dobro, a ovo loše. Ovo podržavam, a ovo drugo ne odobravam.”
Marvel filmovi to izvanredno rade. Nagledao sam ih se kao tinejdžer jer su mi davali jasnu sliku svijeta. Sve dok jednog dana nisam shvatio da se s tom slikom nimalo ne slažem. Zapravo, ti su mi filmovi stvarali nelagodu pa čak i gađenje. Mrzio sam Captain Americu iz dna duše. Zašto misli da je tako sjajan!? Amerika i njena vojska…? Koja propaganda!
A onda mi se i Iron Man zgadio. Držao sam se drugih – manjih i siromašnijih – man-ova poput onih insekata (iako ni njih nisam pretjerano volio).
Zašto sam onda nastavio gledati? Davali su mi jasnu strukturu i oslonac – nešto što stvarni život sigurno ne pruža. Samo sam htio jasne smjernice da gotovo odmah znam kako da mislim i kako da se osjećam. Barem da vidim što mi se pokušava nametnuti pa da se tome suprotstavljam kao ideji američkog sna.
Tinejdžerstvo je završilo. I što sad? Uglavnom sam ostao s dokumentarcima i takozvanim filmovima za djecu.
Još su jedino oni bili direktni i iskreni sa mnom. Svi ovi drugi… od eksperimentalnih filmova do kultnih klasika… bili su uvrnuti, kompleksni, meni strani, daleki i nejasni.
Uvijek sam mnogo razmišljao. Volio sam čitati misaono provokativne i teorijski nabijene tekstove. Kada želim da me se intelektualno izazove i natjera na razmišljanje, zašto bih dva sata potratio na gledanje nekog filma umjesto da pročitam tekst?
Mislim da se moj otpor stvorio upravo zato što sam zaista razumio da film sam po sebi, kao kulturni proizvod, jest tekst. Tekst koji zahtjeva ponekad jako puno konteksta za razumijevanje. Iako sam kritizirao film da je pretenciozan, lijen i instantno gratificirajuć, istina je bila… osjećao sam se glupo. Bio sam frustriran kada nisam odmah razumio – kada mi poruka nije bila islovkana te zato nisam bio siguran ako taj tekst čitam ispravno.
Možda je to zato što te u školi uče analizirati pisane tekstove… Učimo o pjesmicama, o prozi pa i malo o vizualnim medijima poput likovne umjetnost, ali ne dubinski, a kada se – ako! – dotaknemo modernizma ili – bože sačuvaj – postmodernizma, ponajviše u vizualnoj kulturi, odmah se sve počinje odbacivati kao neshvatljivo i neobjašnjivo. Počinjemo se smijati Duchampovom pisoaru i kako je kulturno “sve otišlo u kurac”!
Još uvijek osjećam nelagodu pri ulazu u galeriju ili muzej moderne i suvremene umjetnosti jer “što ako ne budem razumio što je autor htio reći?”. Zatim vidim kratke opise pored djela i uvrijedim se: “Zar misle da sam glup pa da ne razumijem o čemu ovo djelo govori!?”. Možda je to djelo glupo kada odmah ne prenosi poruku koju valjda želi prenijeti te joj je potreban popratni tekst.
Još uvijek osjećam sram istražujući kontekst filma, iako je to potrebno za njegovo čitanje. Iako sam naučio da film jest tekst, nitko me u djetinjstvu nije naučio kako ga čitati. Čitanje knjiga tako ostaje ta dubokoumna aktivnost, ali film… film bi trebao biti zabavan na način da je lako probavljiv i da ne uključuje umni angažman i sumnju… ni u stvarnost ni u svoje sposobnosti. Jer sve što se ne uči u školi trebalo bi tako biti. Pa ne bi nas valjda slali u svijet nespremne za njegovo shvaćanje ili nošenje s njegovim neshvaćanjem i potragom za smislom! Joj…
Ponekad se probudim u 3 ujutro sav u znoju. Dogegam se do ogledala i vidim da je sve na mjestu. No, trenutak prije okretanja, krajiškom oka zapazim Theodora Adorna. Uhodi me, ruga mi se. Ne znam jesam li on ili žrtva njegove kritike. Zapravo, mislim da je on žrtva svoje kritike, a onda sam ja on…
Nadam se da će se netko jednog dana sjetiti, kada se sljedeći put zapita zašto mladi gledaju samo akcijske filmove (zapravo ne znam što “mladi” gledaju) i slušaju Hiljsona i Gršeta, da je to zato što su oni doslovni i direktni o tome kako vide svijet. Kada kažu “zavjese su plave”, one su zaista plave, jer, da nisu, treper bi već priznao da je na nečemu. Jasna struktura, repetitivan beat… nešto na što se valja osloniti kada shvatite da je jedan umjetnik pisoar nazvao fontanom i da je to već preko 100 godina umjetnost, a mi to ne razumijemo.
“Film” me počeo zanimati u trenutku kada sam prihvatio da ne razumijem i s time se suočio. Kada sam prihvatio da me čitanje konteksta uz taj tekst zapravo uzbuđuje *više* i da je to poanta. Neshvaćanje, strah, učenje… Shvatio sam da kuhanje dobrog obroka traje više od sat i pol te uglavnom uključuje prstohvat stalnog nepovjerenja i naknadni okus nesigurnosti. Život je neugodan. Kritičko razmišljanje je, istinski, neugodno – jer je nesigurno. Nema se na što osloniti.
Svaki put kada želim ismijati svoju majku što misli da je ta AI maca zaista mijesila tijesto za kruh, samo se sjetim da želi vjerovati u neku istinu. Možda se želi osloniti na tu macu i na njen kruh. Nije čudno da je društvena medijska pismenost tako kritična (ne kritička) kada sam ja, ogroman kritičar, toliko dugo mrzio filmove.
Filmofobija ubija kritičko razmišljanje. Ubija neugodu i stoga rast i napredak.