Kada sam vidio klince (odgojene kao ustaše u NDH) u filmu “Ne okreći se, sine” kako pozdravljaju sa “Za dom spremni” nisam se mogao ne nasmijati; ne zato što je tematika tako daleka da mi je nevjerojatna nego upravo zato što je još uvijek relevantna. Proživio sam najmanje 4 sloja ironije u tom trenutku.
U filmu iz 1956. glumci izgovaraju “Za dom spremni” s ozbiljnošću vremena radnje kada je pozdrav nastao i bio očekivana norma, iako ga film istovremeno prikazuje dramatično i skandalozno. Ja isti taj film gledam 70 godina kasnije kada je u stvarnosti nekonvencionalnost pozdrava prikazana kao sporna s nastojanjima da ga se vrati i obrani kao usklik u čast snagama koje su ga uzele od ustaša, ali istovremeno, navodno, ga pretvorile u nešto drugo. U međuvremenu je preživio preko ironije i ironične ironije našarane po zidovima škola.
Film inače prikazuje ilegalca Nevena Novaka kako bježi iz vlaka prema Jasenovcu te izbavljuje svojeg sina, Zorana, iz ustaškog odgojilišta. On je tamo bio naučen da mrzi partizane radi čega se Neven na početku ne odaje iako su im ustaše cijelo vrijeme za petama dok bježe iz Zagreba. Film je napet upravo zato što znamo što će se dogoditi ako su uhvaćeni. Osjeća se tenzija između obitelji i prijatelja radi državnog terora, vide se posljedice rata i fašističkog odgoja (npr. Zoran se ne želi igrati sa židovom).
Bio sam iznenađen kada sam saznao da je film u svoje vrijeme primio dosta kritike za “nedovoljno psihološki razrađene likove”. Danas se njihova dubina itekako osjeti kroz njihova dijela. Zapravo sam bio iznenađen koliko su kompleksno prikazani likovi 10-ak godina nakon završetka sukoba; kako je kultura sjećanja u to vrijeme dozvoljavala tu kompleksnost. Zoranova majka tada je bila s nacistom, ali svejedno nije izdala Nevena te je čak koristila poziciju svojeg ljubavnika kako bi se izvukla iz pritiska ustaša koje su htjele da im kaže gdje se Neven skriva (nacistički girlboss momenat). Nevenov bivši prijatelj koji je sada ustaški vojnik prikazan je hladnim, ali na kraju svejedno osjeća ljutnju i grižnju savjesti kada ustaše dolaze po njegovu majku za ispitivanje.
Fokus je na odgoju i preodgoju. Leo, židovski slikar koji nastavlja živjeti u Zagrebu, uvjerava Nevena da će Zoranova mržnja proći čim promijeni okolinu. Zaista, na kraju filma Neven mu poručuje da se ne okreće dok bježe od ustaša prema šumi i Zoran uspijeva ući u svjetliju budućnost.
U stvarnosti, danas, sinovi mati Hrvatske uporno se okreću. Hrvatski političari, kao što svi već znaju, imaju veliki problem s podmirivanjem kompleksnosti prošlosti koji je, čini mi se, posebice uočljiv od Thompsonovog koncerta u srpnju. Bio sam se šalio da će Hrvati razviti novi kalendar koji će obilježavati koncert na Hipodromu. Tako bi se vrijeme dijelilo na pr. MPT i p. MPT. Na kraju se to uspostavilo skoro pa istinitim…
Zapravo, istina je što god Sabor odluči tako da ćemo to još saznati.
Desnica se bori s konceptom Schrödingerovog ZDS-a – tek kada se izgovori saznajemo je li zločest ustaški ili dobar braniteljski – ali fenomen na ljevici još je zanimljiviji.
Ona valjda ne zna da se politička pobjeda ne stvara s otkrivanjem ili zastupanjem što istinitijih tvrdnji, već, u svim slučajevima, s pomicanjem granica. To je, u suštini, kako i svaka država nastaje. Granice nacionalne države nisu negdje zato jer je to otkrivena istina i taj je teritorij prirodno pravo neke nacije, već zato što ih je netko zadnji tamo uspješno stavio.
Kulturno-političke granice u Hrvatskoj – u zadnje vrijeme posebice – pomaknute su u korist desnice. Dakle, u korist prvobitno nacionalizma (etatizma i militarizma). Takozvana ljevica sada stvara svoj narativ unutar tih granica gdje je hrvatski Domovinski rat opet u fokusu kao veliko kulturno dobro i svetinja koja se ne smije propitkivati. Lijevo-liberalni dio političkog spektra nastoji uokviriti bilo kakvo poistovjećivanje hrvatskih branitelja s ustaštvom kao uvredljivo. Čini se da je to najdalje što može ići unutar uspostavljenih granica koje se ne usudi prijeći.
21.10.2025. u Hrvatskom saboru Dalija Orešković kao odgovor Ivici Kukavici govori kako ustaški pozdrav “Za dom spremni” nikada neće pripadati Domovinskom ratu. Dobro je zapitati se kako ta argumentacija ide ikome u korist budući da se tada razgovor samo premješta na to da je ZDS legitiman ako je korišten u Domovinskom ratu umjesto da se preispituje okvir razgovora: nekritičko veličanje rata. Zato je Bulj Orešković i odgovorio da je “neprihvatljivo vrijeđati postrojbe iz Domovinskog rata kao što je HOS”. Upravo to je i problem: nitko si više ne može politički priuštiti vrijeđati HOS jer je on već ušao u uzvišeni i prihvaćeni domobranski kanon. Neko vrijeme (pr. MPT) činilo mi se da paravojne postrojbe nisu bile smatrane “kul” među državnim vlastima, a sada se brojni političari u Saboru dižu u obranu HOS-a specifično.
U mainstream politici su prije postojali branitelji i “oni drugi”. Sada su HOS, HSP i ZDS 2.0. hrvatski kanon, a “oni drugi” koji su zapravo bili “oni prvi” pred Europom su “oni drugi koje Hrvatska ne podržava”. Ali iz njih su proizašli ovi drugi, koji su u Hrvatskoj sada ovi prvi jer je 1991. – kada je Thompson postao Thompson i prvi put na snimci viknuo “Za dom” – zapravo bila nulta godina u Hrvatskoj.
U tom kaosu gdje su svi označeni kao branitelji “kul”, populistička ljevica pokušava ih poistovjetiti s antifašizmom pozivajući se na Ustav. Urša Raukar-Gamulin (Možemo!) i Sabina Glasovac (SDP) na istoj sjednici odgovaraju kako je ZDS protuustavni jer je Ustav temeljen na antifašizmu. Onda se opet oglašava Bulj objašnjavajući kako su “crveni fašisti” bili oni koji su “nosili zvijezdu petokraku”. Eto zašto se fašiste ne debatira. Nazvat će te fašistom natrag i onda tu rasprave gube svrhu.
Hrvatska se vratila na zadane državne postavke, a one nisu Ustav jer se države ne temelje na ustavima, već na moći i dominaciji. To se određuje pomakom granica. Ovdje ne govorimo o fizičkim granicama, već o normama, dominantnim pričama i sl. Razumjeti zašto ljevica pokušava argumentirati Ustavom države čija Vlada stalno krši Ustav izvan je mojih mogućnosti.
“Partizani su oslobodili Hrvatsku u ovim granicama koje danas imamo, ni milimetra više, ni milimetra manje, a branitelji su onda u Domovinskom ratu obranili te granice.”, izjavio je za Novi List Stjepan Mesić. Još u srpnju (p. MPT), gradonačelnica Rijeke, Iva Rinčić, jednom je mostovcu preko Facebooka odgovorila: “Isto tako, Riječanke i Riječani hrabro su ustali protiv fašizma, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u Domovinskom.”
*Prava* je Hrvatska antifašistička, kažu. Isti okus u ustima dobijem kada hrvatske zastave vidim na, na primjer, propalestinskim demonstracijama ili paradama ponosa. Osjećam se kao da sam zaista u Ustavu Republike Hrvatske (2016).
Ako je sve hrvatsko antifašističko, nije li onda NDH antifašistički? Ima li onda smisla da je Selak Raspudić možemovce nazvala kriptoustašama? Možda svi Hrvati *jesu* ustaše i zato ujedno antifašisti. Jesu li onda “anti-antifa” grafiti po Rijeci – također matematički poznati kao “fašistički” grafiti – također protuustavni, ili su hrvatski i stoga ustavni? Da nismo možda svi, kao Hrvati, na istoj strani?
Jedno malo ozbiljnije pitanje: Zašto nešto ne može biti loše samo zato jer je loše? Zašto država to mora potvrditi?
Ne okreći se, sine, ne idemo nazad.