*Pri izradi istaknute slike, naišao sam na ovu na Facebook stranici “Zaštita drveća u Rijeci”. Zaključio sam da bolje ne mogu niti mi se da. Preuzeto i uređeno, hvala, lp!
Je li Rijeka skužila da je umjesto “AlternatIVE” dobila “MainstRINČIĆ”?
Gradonačelnicu bez kralježnice koja relativizira kulturne i političke struje; oportunista, urbanog girlboss populista, šminkerskog liberala… ultracentrista. Što sve te stvari znače? Jednostavno: Rinčić slijedi državne trendove privatizacije i turistifikacije grada te radikalnog nebavljenja kulturnim pa čak i socijalnim pitanjima. Paralelno uz to piše i govori isprazne i proturječne poruke na svom Facebook profilu kako bi se (neuspješno) prikazala najrazumnijim vladarem te se istovremeno (neuspješno) ne zamjerila baš nikome – pa ni fašistima.
Dakle, što se zbiva; osim direktnog anti-antifašizma?
Možemo! su iz gradskog vijeća opravdano izjavili da bi se knjižare u centru grada mogle zatvoriti zbog poskupljenja zakupnine za 50%. Ok, možda ima stvarno puno knjižara u gradu, ali pravo je pitanje… ima li išta drugo što vrijedi? Ne znam ako je itko skužio, ali pola je grada prazno. U takvom okruženju, knjižare su najbolje što imamo. No, mislim da je Rinčićina vizija Rijeke puna preskupih mid konoba, pizzeria, kafića, apartmana te luksuznih trgovina nakita, odjeće i aRoma sladoleda.
Gradski vijećnici Možemo Rijeka dobro su istaknuli da se radi o klasičnoj neoliberalnoj politici. Već u samo pola godine, Rinčić uspjeva na lokalnoj razini povećati financijski razor između građana dok poziva na primirje antifašista s fašistima. Smanjenjem poreza na dohodak, ljudi s plaćom od npr. 2000e bruto, sada bi svaki mjesec dobili 20e neto više dok bi naravno oni s većom plaćom na svoj račun dobili još više. Kako 70-postotno poskupljenje fiksnog dijela cijene odvoza otpada plaćaju svi, opet su siromašniji u minusu, a bogatiji pošteđeni.
Ali takve se stvari valjda znaju pa o tome piše i Novi List: “Građane Rijeke, kada je riječ o njihovom novčaniku, od 1. siječnja 2026. godine očekuju dvije važne promjene – jedna je vezana uz izmjene stopa poreza na dohodak, a druga 70-postotnog poskupljenja odvoza komunalnog otpada. Kada je riječ o financijskom učinku dviju najvažnijih odluka koje se tiču standarda građana Rijeke, dalo bi se izračunati da će od izmjena poreznih stopa najviše koristi imati oni koji imaju najveće plaće, dok će poskupljenje odvoza komunalnog otpada plaćati svi pa će biti po onoj da se »ono što je dobiveno na mostu izgubilo na ćupriji«.”
No, što nam je dobrog ivarhija (vladavina Ive Rinčić nad Rijekom) donijela u ovih 6 mjeseci? Dobro je [iskreno] da umirovljenici imaju besplatan javan prijevoz kako bi se provozali do umirućih gradskih tržnica [zajedljivo]. Također se riječka vlast jako ponosi osnivanjem Zavoda za prostorno uređenje. Ono počinje s radom tek sad, u 2026., tako da gradski vijećnik Centra i arhitekt Marin Račić još nije imao prilike provesti neke ekstremno centrističke planove pod okriljem zavoda. Međutim, volim misliti da smo već u 2025. dobili neki sneak peek naše urbane budućnosti postavljanjem betonskih vaza.
Početkom prosinca, na nogostupu u Ulici Ivana Pavla ll postavljeno je 40 vaza sa stablima maslina. Mjesec dana kasnije, u Ulici Blaža Polića kod Brajde postavljene su betonske vaze s ukrasnim grmovima.1
Ako malo razmislimo, betonske su vaze utjelovljenje ekstremističkog centra. Taman toliko da pokazuju nešto novo, ali bez ikakve korijenite promijene ili predanosti. Beton izdiše osjećajem moći, stabilnosti. Toliko da se čini opravdanim da stvara granicu između života i zemlje. Čini nam se da dovodi život u prostor – da ga omogućava, umjesto da ga ograničava. Jer ne možemo zamisliti alternativu. Ne možemo zamisliti korijenitu promijenu, zabadanje u srž problema – asfalta. To je priroda privatizacije.
Ne dopušta da se život vodi slobodno, izvan njene kontrole i nadzora. Korijenje maslina ne smije se dodirivati, ne smije komunicirati kroz zemlju, jer tko zna kakve bi resurse one mogle razmijeniti. Svaka je biljka otok za sebe kao što je u liberalizmu svaka osoba prepuštena sama sebi. Betonske vaze daju nam nešto lijepo za vidjeti, ali ostajemo nepovezani, otuđeni. Uz to što beton guši život u vazi, što je vaza manja, to će stablo moći manje rasti te nam davati manje hlada.
Iza tog zelenila, sakriveni su stariji i dublji problemi. Na Brajdi, to su brojna prazna prizemlja uz polu-napuštenu tržnicu. Smrt, zapuštenost. Prostori koji čekaju da se oslobode gušenja kapitala. Naspram jezivog i također polupraznog kompleksa Zagrad, stoji Teatro Fenice, trn u oku grada.
Grad treba osloboditi, ne ukrasiti za turiste. Vidjet ćemo što nam donosi nova godina ivarhije, ali moja je prognoza, budući da se prate trendovi, krpanje i sakrivanje sustavnih problema. Ekipa oko gradonačelnice ponosi se time da su potrebni “stručnjaci” za donošenje odluka, ali pritom su skroz slijepi na vlastite ideološke smetnje, što itekako utječe na arhitekturu i urbano planiranje.
- Disclaimer: Znam da se u ulici Ivana Pavla II nije moglo kopati zbog pruge i da je ljudima generalno ljepše okruženje kada naokolo ima malo više zelenila u bilo kojem obliku. Ne govorim kako su odluke inherentno ili potpuno loše, već ističem poveznicu između ovih odluka u njihovom kontekstu i načinu razmišljanja i rješavanja problema kroz liberalni pogled na svijet. Uz to, važno je uvijek zamisliti alternative jer one uvijek postoje što otkriva da svaka odluka ipak iza sebe ima neke vrijednosti te ne postoji “struka” očišćena od ideologije. Da su se odluke donosile s drugačijim vrijednostima, ta su se stabala mogla povezati u jednu veliku dugu vazu, na primjer. Što se ovog specifičnog projekta tiče, oglasila se i Zaštita drveća u Rijeci. ↩︎