Priče koje si pričamo grade naš identitet – sliku o sebi i o svijetu oko sebe.
Prošlo je tjedan dana od svečane dodjele Europskih filmskih nagrada gdje je onu za dokumentarni film – famozno – dobio riječki “Fiume o morte!“. Građani su gotovo sportski doživjeli i proslavili tu pobjedu.
Članak Borisa Postnikova na portalu Novosti savršeno sumira većinu mojih misli na tu temu. Međutim, misli nikad dovoljno, a ipak uvijek previše – pogotovo kada se radi o kulturi. Zato ću se nadovezati na sentiment iz tog članka kako bih stvorio širu sliku o tome kako ja vidim da se Europa trenutačno vidi. Kulturni proizvodi, pogotovo kada su široko priznati i nagrađeni, daju nam uvid u to kako “kultura diše” u određenom kontekstu.
Koji je to kontekst?
Međunarodna napetost i europska paranoja. Mislim na plan “Readiness 2030” također poznat kao “ReArm Europe“, strah i osjećaj ugroženosti radi rata u Ukrajini i tenzija sa SAD-om; pogotovo sada uz prepucavanja oko Grenlanda. Toliko o skandinavskom planu da zbune protivnika zamijenom imena ledenog otoka s Islandom. Zar se stvarno nitko u proteklih par desetljeća nije sjetio Grendland preimenovati u “No-oil-land“?
Najupečatljiviji govor tijekom dodjele nagrada za mene je bio onaj Alexandera Nanaua pri najavljivanju pobjednika Nagrade publike LUX (eng. LUX Audience Award). Radi se o filmskoj nagradi koju svake godine dodijeljuje tj. za nju glasa sam Europski parlament uz europske građane (50-50). Nanau započinje govor s ovom narativom: “Naš dom i naše vrijednosti pod napadom su kao nikad prije. Ova nas nagrada podsjeća kako je potrebno da se film nastavi baviti našim međusobnim pričama kako bismo ostali ujedinjeni.” Završio je s time da se nada “da nećemo govoriti o Europskom parlamentu kao o ruševinama… u skorijoj budućnosti“.
Očito onda imamo drugačije vrijednosti, dragi moj Nanau. Moje vrijednosti uključuju slijeđenje Godwinovog zakona. Tvoje vrijednosti uključuju izgledanje kao Steve Jobs i držanje govora poput Adolfa Hitlera. Nismo isti.
Tu počinje naša europska priča. Jedan dom, iste vrijednosti… pod napadom… Ništa slično narativi neke druge federacije protiv koje se cijele večeri govorilo. Sjedinjene europske države unikatno su multikulturalne, unikatno zatvorene prema migrantima, unikatno kolonijalističke sile koje jašu na slavi iz Drugog svjetskog rata…
Ne znam… Tu mi se nudi mnogo čega za popušiti. Prvo nacionalizam (ideja da Hrvat podstanar na Sjeveru i Hrvat u vili u Istri imaju jedan isti dom), a onda i europski federalizam (isto to na europskoj razini). No, ja nisam pušač. Zato se rade filmovi.
gde se dimi šta se dimi
(spoileri za: “Sentimentalna vrijednost”, “Gledati u sunce” i “Sirāt”)
Nagradu za najbolji europski film dobila je norveška “Sentimentalna vrijednost.” Europu trenutačno muči vrijeme – ne samo kriza budućnosti, već i ideja nasljeđa. Inače se mnogi filmovi sada, kao i već neko vrijeme, bave tematikom generacija, generacijske traume i obiteljskih odnosa. Lutanje domom koji nosi težinu prošlih iskustava uz introspekciju i, dosta često, snimanje (filma) u filmu… U 2025. tu su npr. “Vetre, pričaj sa mnom” i “Kako je ovde tako zeleno?”, a za vrijeme blagdana se dosta promovirao film “Otac majka sestra brat”.
Fokus na dom i obitelj pomaže nas definirati te je to upravo ono što je centralno i u Nanauovom kratkom govoru o ujedinjenju. Čak i “Sirāt“, drugi najnagrađeniji film s radnjom smještenom izvan europskog kontinenta (o tome više kasnije!), naglasak stavlja na “pronađenu obitelj”. Europljani koji su se “igrom slučaja” našli u pustinji i ne napuštaju se u novonastalim nevoljama.
Iznenadilo me koliko su “Sentimentalna vrijednost” i “Gledati u sunce“, njemački film nagrađen za kostimografiju, slični. Oba se filma odvijaju pretežito unutar jedne kuće koja čuva priče njenih stanovnika kroz više desetljeća. “Gledati u sunce” stilistički je interesantniji iako toliko kompliciraniji radi detalja, metafora i nelinearnog prepričavanja da je “Sentimentalna vrijednost” jednostavno lakša za probaviti. Od brojnih sličnosti, jedan mi je zajednički motiv upao u oko i zadržao mi se na pameti.
Oba filma prikazuju generacijske posljedice nacizma ili rata općenito. U oba filma taj detalj ostaje samo to… prikazan kao detalj. Međutim, s vremenom shvaćamo da su ti detalji srž narativa koje predvode slomljeni ili izgbljeni likovi. U “Gledati u sunce”, mladiću Fritzu je njegova obitelj amputirala nogu kako ga vojnici ne bi uzeli u 1. svjetski rat. To je ostavilo trajne posljedice na njega i sve članove kućanstva od tada nadalje. Drugi lik, Erika, utopila se s drugim ženama u rijeci u strahu od nadolazećeg nasilja nakon 2. svjetskog rata.
Nakon gledanja “Sentimentalne vrijednosti”, filma o urušenom odnosu oca redatelja i kćeri glumice, nacizam se čini kao zadnji motiv koji bih spomenuo. Međutim, da Karin (majka oca Gustava) nije bila mučena od strane nacista tijekom okupacije Norveške te se radi toga nije objesila, Gustav ne bi pokušavao snimiti film o njoj, uvlačeći svoju kćer u njenu ulogu. Vrlo vjerojatno uopće ne bi postojala napetost u njihovom odnosu bez praznine i nepovezanosti koju je Gustavu ostavla njegova majka.
Koju posluku porati?
Dakle, što je europsko nasljeđe? Jasno: rat.
“Svi” žele da to nasljeđe bude antifašističko, antiratno, ali nitko (osim Bezinovića) nije spreman prozvati militarizaciju europskih država. Ovdje, usput rečeno, ne želim posrati nijedan film. Što se ova dva ranije navedena filma tiče, ne mislim kritizirati njihovu antiratnu poruku. Govorim o govorima, o nagrađivanju, o nemaru, hipokritičnosti te o širem kulturnom kontekstu… Savršeni je primjer hrvatska ministrica kulture koja je čestitala redatelju Fom!-a na uspjehu dok njena stranka i Vlada aktivno militariziraju društvo.
Rat je motiv u većini kandidiranih filmovima. Rat je uvijek, čini se, na europskom umu, što god europska usta izgovarala. Tijekom dodjele nagrada, bilo je komentirano kako “Sirāt” prikazuje tu užasnu (europsku) strepnju pred idejom trećeg svjetskog rata.
Vjerujem da su nagrade za zvuk i casting bile zaslužene, međutim, ironično je da se radi o španjolsko-francuskom filmu u Maroku. Radnja zaista počinje kad izbija rat. On nikada nije sasvim objašnjen. Likovi, Europljani, odbijaju napustiti Maroko kako bi otišli na sljedeći rave.
Redatelj je, u europskom stilu, bez koprodukcije, s ekipom otišao u Afriku, iskoristio pustinju za vizuale i svoju eurocentrističku poruku ostavljajući iza sebe prašinu orijentalizma. Rat koji je počeo u “Trećem svijetu”, te o kojem ne znamo ništa, čini europske likove nevinim žrtvama. Mladić u pustinji, lokalac, vidi naše protagoniste no, bez riječi, okreće im leđa i nestaje u pustinji. Lokalnom stanovništvu doslovno je oduzeta riječ. Još se pojavljuju samo na kraju filma kada nijemo sjede na vlaku uz naše traumatizirane i umorne Europljane. Film kao da viče: “Svi smo mi zajedno u ovome“.
Zanimljivo je kako su Europljani, protagonisti, trenutačno prikazani samo kao žrtve ratova. Konflikti su im nametnuti, a onaj koji započinje rat uvijek je na neki način stran. U stvarnosti, “mi” nismo samo žrtve, već i počinitelji – pogotovo ako to ne osvijestimo. Tu poruku i iščitujem iz Fom!-ovog paralelnog prikazivanja mladih legionara i današnjih Riječana koji ih oponašaju. Prerušavanje, poziranje i gluma, kao maškare, način su igre, prozivanja, zauzimanja prostora, eksperimentiranja i ispušnog ventila. Međutim, kako i Bezinović podsjeća pozivom na priziv savjesti: u stvarnosti svatko za sebe mora odlučiti ne obući vojničko odijelo.
..jer već imam dogovore s nekim državama…
Sekundu prije dodijele nagrade Fom!-u, posumnjao sam, priznajem! No, sada mi ima savršenog smisla da se film na prvu uklapa u aktualnu narativu o europskom identitetu. Filmom Hrvatska dobiva svoje mjesto u antifašističkom nasljeđu UNUTAR kulture sjećanja Europe. Hrvatska se danas ne ponaša pretjerano antifašistički, kao ni prozvana Njemačka, ali one ne smiju razmišljati o svojim manama (iako Fom! to radi i prikazuje paralele između 20. i 21. stoljeća) jer fašizam mora ostati ono Drugo. Amerika je, uz Rusiju, sada savršeni žrtveni jarac.
Pritom se Afrika mete pod tepih. Palestina isto. “Palestina 36.” (a tako i “Glas Hind Rajab“) itekako je europska priča: o posljedicama nacizma i britanskog kolonijalizma. Hrvatska nikad nije bila kolonijalistička sila i zato je gotovo suludo tražiti zajednički identitet sa zemljama poput Francuske, Španjolske, Portugala, Belgije, Britanije… Taj je identitet konstruiran; uglavnom politički odabir. Kao osobi na Mediteranu i kao Balkancu, mogu reći da mi je Palestina bliska srcu… po običajima, manirima, flori… Pronalaženje zajedničkog identiteta pitanje je prioriteta i povlačenja granica. Kulturni proizvodi, poput filmova, u tome nam pomažu.
A ovaj tekst… nije pitanje toga tko je “trebao dobiti” nagradu, a tko nije. Samo je moj pregled zajedničkih narativa glavnih igrača u ovogodišnjem natjecanju.
Nećeš Hoćeš (jako je dobra)
Od ostalih kandidiranih filmova, preporučujem “Jedan običan incident” u režiji Jafara Panahija. A za kraj… Šaljem poruku onima koji slušaju, a ne č-aah… koji vide, a ne čuju, a slušaju… Izvinite ovo morate u montaži… Koji gledaju a ne čuju-ne vide. Šaljem poruku onima koji slušaju, a ne čuju. Defektno Efektni – D