Za brdovit grad, u Rijeci se baš puno hoda, zar ne? Hod za život, hod za slobodu, antifašistički marš, noćni marš… (o povorkama karnevala da ni ne pričam). Na ulicama raste napetost kao proizvod kulturnih ratova u državi koja ima neuređenu kulturu sjećanja i granično zadovoljavajuće životne uvjete.
Zato se gradončelnica Rinčić odlučila uzdignuti u nebo i umjesto po ulicama grada hodati po žici. Tako kaže: “Moj mandat je hod po žici, svaki moj korak pozorno se prati i vrlo često osuđuje. Živimo u politički bipolarnom društvu, sve se reducira na lijevo i desno.“
Rinčić ne smije zagaziti ni lijevo ni desno, inače gubi svoj visoki položaj. Nastoji zadržati savršenu ravnotežu. Hodala za slobodu, ali ne i za antifašizam koji je kritizirala. Odobrila Thompsona u Rijeci, ali ga sama ne sluša. Međutim, teško je ostati na žici bez čvrste kičme. To je njen paradoks. Jer osoba sa čvrstom kičmom ne bi se nikada tamo ni popela.
Rinčić je svejedno pada li lijevo ili desno – za nju postoji samo dolje. Tu ne želim relativizirati ljevicu i desnicu. No, upravo zbog relativiziranja (koje čini sama Rinčić), stvaraju se još veće razlike i tenzije u društvu te percepcija društva koje je još polariziranije.
Jučer, 31.01., u Magazinu Jutarnjeg lista, Nino Đula objavljuje članak pod naslovom: “Gradonačelnica protiv Tita i protiv Thompsona”. Iako kritizira Rinčić, članak održava tu dihotomiju “Tito-Thompson”. Politički spektar kao takav ne postoji, on je samo referentni koncept. Zato je i Rinčićina žica u zraku, a ne u središtu nekog spektra. Još manje postoje dva kluba obožavatelja u Hrvatskoj: jedan za Tita, drugi za Thompsona.
Političari, a tako i mediji (koliko god mrzim koristiti taj termin općenito), obožavaju ignorirati činjenicu da je većina ljudi koji spadaju pod ljevicu u Hrvatskoj anti-autoritativna. Tita više idealiziraju jugonostalgični umirovljenici, dok su mladi zaista više orijentirani budućnosti. No, svi (lijevo-desno) se referenciraju na prošlost jer je to sve što im se nudi.
Nalazimo se u krizi (odlijev mozgova, inflacija, rast stanarina, raspad zdravstva, privatizacija, ograničene poslovne prilike…) i stoga se okrećemo prošlosti da razumijemo sadašnjost. Jer u sadašnjosti nemamo konsenzus na brojna povijesna pitanja te osjećamo nerazrješenost, disonancu, besmisao. Država nema stabilnu kulturu sjećanja jer pokušava održati antifašizam Jugoslavije s nacionalizmom Republike Hrvatske kako bi sebe obranila i opravdala (interno i u očima svijeta, poput EU). Zato Rinčić i ističe da je “moguće biti i antifašist i domoljub”. U redu je to, u principu, ali isto: koga briga? Briga je samo one koji sakupljaju političke poene u tim kulturnim ratovima. Nerazrješene teme ulaze u sferu kulture i tu kulturni ratovi nastaju.
Zašto to mora biti tako? Jer su istinske interpretacije situacije anti-autoritativne. Tko je kriv što nam je teško? To je hijerarhijsko pitanje. Država, veliki poduzetnici i korporacije… Naravno da nam država (osobe poput Plenkovića, pa i Milanovića i svih sjedala u Saboru) neće iskreno reći što je problem jer to doslovno ugrožava njihovu poziciju. Zato “ljevica” i ne “pobjeđuje politički”; jer njezine temeljne vrijednosti ne odgovaraju postojećem političkom okviru. Ne radi se o zaista bipolarnom društvu, kao što smo rekli, te zato i postoje stranke poput Možemo! koja sakuplja bodove na svojoj strani.
U usporedbi, “centar” je najveći grifter. Zato se i kaže da “centar” uvijek pomogne pomaknuti društvo u desno. Jer nikada ne kritizira postojeće strukture moći – profitira od njih. Pokušava biti pametan i profitirati najviše tako da se nikome ne zamjeri i pokušava se predstaviti kao “glas razuma”. Međutim, s te uzvišene pozicije ne može donijeti nikakve kvalitetne promijene, već samo stvara veći jaz između ljudi ispod nje. Rinčić neće nikoga pretvoriti u “antifašističkog domoljuba”. Što je to? To je buržuj. Thompson je bolji u uređivanju kulture sjećanja i kreiranju identiteta jer on je samo jedno: hrvatski nacionalist. Iako je i on lažeći biznismen, ima tu percipiranu narodnu autentičnost. Da nisam antifašist, u ovim bih uvjetima prije postao fašist nego “antifašistički domoljub”.
Sve ću ovo najbolje objasniti na primjeru “stranih radnika”. Dolaskom radnika iz generalno siromašnijih zemalja, poslovlasnici imaju ispri(li)ku plaćati radnike manje za sebi veći profit. Lokalni radnici s drugačijim životnim troškovima osjećaju se frustrirano. Gube ili ne dobivaju poslove ili im se plaće ne dižu. “U narodu” se, u suštini, stvore dvije struje: jedna nacionalistička i rasistička, a druga radnička ili socijalistička. Svi ti radnici imaju, na kraju, isti cilj, ali različite interpretacije problema. Prvi ne žele “strane radnike”, a drugi problem vide u izrabljivanju svih njih i potrebu za ujedinjenje svih protiv poslovlasnika.
“Centrističke” tj. liberalne vlasti će “posrati” rasiste, ali neće uvidjeti ni uvažiti stvarne probleme s kojima se svi ti radnici nose. Jer tada bi trebali izdati sebe ili svoje kolege: poslovlasnike. Umjesto toga, stvaraju novu narativu gdje relativiziraju te dvije struje, polarizirajući ih i okrećući ih jednu protiv druge i protiv “svih ostalih” koji žive u malo boljim uvjetima. Pitanje je vremena kada će se “ti ostali”, kada sami padnu u krizu, okrenuti jednoj od te dvije struje. Oni jednostavno neće moći biti u poziciji da budu neutralni. Njihovo je stanje loše i treba im interpretacija zašto je to tako.
U članku Jutarnjeg Magazina podsjećeni smo da je Rinčić “pobijedila SDP i druge u Rijeci prije svega inzistiranjem na deideologizaciji gradske politike”. No, što će nam apolitični političar? Takav, naravno, ni ne postoji. To je samo performans Rinčić na žici iznad Korza.