*Slika je preuzeta s Instagrama “Ujedinjeni protiv fašizma”.
Predivan je tjedan za kulturnu kanalizaciju! Muzika sport muzika.
Započeo je državnom okupacijom grada Zagreba putem Thompsonovog nastupa za doček rukometaša. To je, gledajte, simbolično jer Tupson voli kada se ruke meću u zrak, a Hrvatska je u tome dobila broncu, odmah nakon Njemačke.
Tako je, tradicionalno, došlo do fuzije sporta i glazbe u znaku nacionalizma. Vlada prati svoj vlastiti U stav. Nacionalna država temelji se na nacionalizmu; naravno da mu je ustaštvo validna referenca.
To je nešto što ćemo svi prije ili kasnije naučiti… osim možda Rinčić koja je priznala da nije znala tekstove Thompsonovih pjesama do dana prije koncerta koji je ona odobrila u Rijeci. Rinčić je također rukometaš: ona diže ruke od kulture. Tri koraka s njom pa ju dobacuje svom najdražem suigraču: tržištu.
Tjedan je tako završio jednako simboličnom okupacijom Rijeke. Gradonačelnica koja se ne želi baviti politikom prepustila je ideološka pitanja ustaštva policiji – državnom aparatu. Kao što smo vidjelu u Zagrebu, kada policija nije dala komunalnim radnicima da rade svoj posao, policija može itekako djelovati protiv reda grada. Negdje je grad zauzet silom, a negdje se daje milom.
No, u Rijeci postoji taj poseban antifašistički kontekst od samog početka modernog fašizma. Zato jer smo svi gledali Fiume o morte!, zaista znamo što je bilo od početka. D’Annunzio je okupirao Rijeku u ime Italije, a Thompson ju je za vikend okupirao u ime Hrvatske.
Što to znači u praksi? Znači da nitko za to nije pitao – iako se uvijek nađe radosnih budala. Nadalje, to znači mačizam, militarizam i homogenost. Netrpeljivost prema Drugome. U D’Annunzijevoj Rijeci to su bili Hrvati i drugi Slaveni, u Tupsonovoj verziji to su Srbi, ali i “nebijelci”. Rinčić ne razumije što je fašizam pa tako ni antifašizam. Antifašizam nije borba jedne države ili nacije protiv druge – “one fašističke” ili “loše” – već je borba protiv ideologije koja zagovara nadmoć i ugnjetavanje.
Meni se stvarno više neda secirati ustaške Tupsonove tekstove, niti govoriti o štetnosti ustaških i nacističkih simbola. Trebali bismo slaviti i veseliti se! Jer Rijeka je u petak ponovno postala grad rocka. U centru grada koncert i promocija “Rijeka-Paris-Texas II”, a na brdu koncert “Fiume-World-War II”.
Zapravo je vrlo zanimljivo da je Thompsonov koncert bio upravo na Trsatu. Od 1924. Rimskim ugovorom veći dio Rijeke zapadno od Riječine aneksiran je Italiji dok Sušak sa Trsatom pripada Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (vrlo uskoro Kraljevina Jugoslavija). Riječki identitet danas kao takav postoji radi ujedinjenja Rijeke i Sušaka u Jugoslaviji 1948. To je simbolično obilježeno izgradnjom Titovog mosta. Tamo, na Titovom trgu, desetljećima se sakupljaju riječki tinejdžeri, i drugi, kako bi slušali glazbu i družili se.
Mediji već dugo, uključujući i ovaj tjedan, bruje o “podjelama”. Doček rukometaša ostavio je društvo podjeljenim, gradonačelnica ne želi “ideološke podjele”, a ni nadbiskup ne želi da “molitva bude još jedan razlog podjela”…
Stalno slušamo o podjelama. Međutim, zašto su zaista loše i tko ili što ujedinjuje? Je li to muzika, sport, nacionalnost, Bog, klasa, ili antifašizam? Ako postoji “mi”, moraju postojati i “oni”. No, to je prirodno. Zar nas ne uče da za demokraciju razlike moraju postojati? Tko smo to “mi” koj bi trebali biti ujedinjeni? Uglavnom se referira na “hrvatsko društvo”. Dakle, nacionalizam zahtjeva homogenost, ali i zajedničkog protivnika. Njega ponovno traži u Srbima, ali to je tako passé…
“Ujedinjeni protiv fašizma” jedini je iskreni iskaz i pokušaj ujedinjena različitosti protiv zajedničkog neprijatelja koji dolazi tlačiti svih nas. “Podjele” su isprazna fraza; farsa koju koriste nacionalisti, ali i (iz populističkih razloga) liberali i socijaldemokrati. Prvobitno ju korsite “nadređeni” – i oni koji to hoće biti (političari i privatnici).
Bili Hrvat ili Srbin, vjerovali u kršćanskog Boga ili ne, slušali rock ili narodnjake, preferirali nogomet ili balet… ono što je opasno i svima nama šteti – to je fašizam. Prisjetimo se, antifa prosvjedi prošle godine dogodili su se zbog sveprisutnog nasilja i zabrana.
Zaokružit ću priču vraćanjem na Tupsona. On teži tome da (profitira, ali ostim toga i da) rekonstruira naše kolektivno sjećanje. Ne znam ako ste primjetili, ali njegova glazba zvuči kao najgori primjeri jugoslavenskog rocka. Većinu se vremena radi o najispraznijem, najnezačinjenijem rocku koji se pokušava prikazati bogato i kompleksno popratnim zborovima i naprezanim Thompsonovim pjevanjem uz neke cliché rock-metal riffove. Ideja je, valjda, spajanje “starog i novog”, ali klasičan rock i metal nisu novi… No, za Tupsona jesu jer je on zaostao u prošlom stoljeću (rat to čini čovjeku).
Rijeka nikada nije bila dio NDH. Tupsonovim nastupanjem u dijelu grada nekadašnje Kraljevine SHS (ironično okruženim partizanskim toponimima) rekonstruira se sjećanje na ujedinjenje Slavena. Performansom pokušava izbrisati tu povijest koristeći zvuk jugoslavenskog rocka za promociju ustaških narativa.
Ne mogu sada naći konkretan izvor, ali negdje u sjećanju ostala mi je šaljiva misao “trojice od Ferala” da će “rokeri uništiti Jugoslaviju”. Kako je u filmu Fiume o morte! D’Annunzio prikazan kako kamionima ulazi u Rijeku popratnim sviranjem rock melodije od strane Iz@-a Medoševića & Borgie, tako je i za vikend ušao Thompson uz konstipirano deranje Čavoglava s brijega. Obojica su bili dočekani s mnoštvom veselja, ali i bijede koja je medijski marginalizirana.
No, u ovom se gradu još može čuti glazba klinaca koji slušaju “Igra rok en rol cela Jugoslavija” – ne u želji ikakvog državnog poretka nego u priželjkivanju solidarnosti i zajedništva. Ostali će, nadam se, prijeći preko tog prokletog rocka i slušati pank.