Republika Krvatska
Bilo mi je 7 godina kada su nas u osnovnoj školi učili pisati pisana slova. Koje uzbuđenje! Nakon pisanke A namijenjene tiskanim slovima, došao je red da svi na klupi imamo pisanku B. Pažljivo smo precravali slova, od crte do crte, dok nismo i sami pisali. Ja sam rano bio naučio čitati i pisati tiskana slova. Isprekidane crte bile su ispod mene – bio sam spreman za pisanku C! Dajte mi prave, složene rečenice!
Tu je bio samo jedan mali problem: nisam dobro naučio razliku između velikog “H” i “K”. Tijekom jednog diktata, pojavio se pojam “Republika Hrvatska”. Na mom papiru: “Republika Krvatska”. Učiteljica nije bila nimalo zadovoljna; kao da sam sa svih svojih 7 godina života znao što je država i smatrao da joj se trebam inatiti. Kao da “krv” označava krvavost države.
Vjerojatno su mislili da je najbolje da se vratim na tiskana slova… pa ispočetka. Dok većina djece ide putem pisanki A, B, C, D, ima par specijalaca koji idu redom A-C-A-B. Al’ što sam ja kriv!? Mogli smo još uvijek pisati glagoljicom pa ne bi bilo tih problema.
No, i to te nešto nauči: ta uznemirenost ljudi. Kao da sa svojim prljavim dječjim ručicama diraš njihovu svetinju.
Dva desetljeća kasnije, nešto klikne i osvjestiš 5. kolovoza. Šta, bre, Što, brate, slave ovi ljudi? Tko normalan slavi rat, mislim si. Pardon: “vojno-redarstvenu operaciju”… Redarstvo kao ono u školama, što netko jednostavno mora činiti da drži red… “Oluja? To je nešto kao brisanje ploče“, zamišljam da govori učiteljica u 4. razredu osnovne škole kao da odgaja male IOF vojnike.
… U vrijeme ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom u bivšu jugoslavensku zajednicu u Kninu je prema popisu pučanstva iz 1910. godine bilo 68% hrvatskog pučanstva, a 32% srpskog, pravoslavnog. A sada, 1991. godine bilo je svega 14% hrvatskog pučanstva tu usred hrvatske zemlje, a 86% srpskog. (…) Kao što rekoh, [Srbi] nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće.
Stvar jest na kraju dosta jednostavna, pogotovo ne ulazeći u mišljenja o tome “što je kako trebalo biti”. Čak i da se radilo o legitimnoj obrani koja je kao “nuspojavu” imala ljudske žrtve, nije li najmanje što ljudi mogu raditi ne slaviti rat; ne komemorirati rat kao “pobjedu”? Nacionalistička država pretpostavlja da je “naše” za slaviti “naše”, a budući da su žrtve uglavnom bili Srbi, nek država koja njih reprezentira tada tuguje i to je to; “mirna Bosna”… ili?
K… Kerceg-Bosna?
Nacionalna država ne može biti humanistička jer je inherentno isključiva. Time ne zagovaram nikakve druge državne formacije, već opisujem što vidim. Nacionalna džava očito isključuje sve građane koji nisu “etnički Hrvati”, a još više one koji uopće nisu njeni subjekti; iako je nekad agresivnija prema prvima. 86% srpskog stanovništva ne čini područje srpskim, ali određeni postotak Hrvata čini područje hrvatskim? Također, sve ovisi kako povlačite granice, a poznato je koja je stranka – koju kao nitko ne voli, a uporno pobjeđuje na izborima – majstor gerrymanderinga.
Više od teritorijskog nacionalizma, koji može biti rastući, etnonacionalistička država poput Hrvatske izlazi iz okvira “svojeg teritorija” i traži vladavinu nad svim “etničkim Hrvatima”. “Imamo X Hrvata u Ukrajini”, “Država radi sve da osigura povratak hrvatskih mornara iz Hormuškog tjesnaca”, “U Venezueli je X Hrvata”… Kad se god nešto u svijetu dogodi, imamo Hrvate na terenu! Njihova pojava okupira toliko medijskog prostora koje rijetko kada uzima u obzir ikog drugog. Najbitniji su, kako je tijekom svojeg pobjedničkog govora rekla bivša predsjednica Kolinda, “hrvatski ljudi i u Hrvatskoj i u domovini“. Možda je u svojem pijanom umu mislila na “Herceg-Bosnu”. To je u pijanim umovima svih desničara ovih dana, čini se.
Rast hrvatskog etnonacionalizma vidljiv je u DP-ovoj “Rezoluciji o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini“; koju je Sabor prije par tjedana raspravljao uz prigodne metafore alkoholnih pića i desničarskih, na “ti”, interstranačnih prepucavanja u vezi toga kako Srbi nisu njihovi prijatelji (parafraziram). Konačna usvojena verzija, dostupna na stranici Sabora, počinje člankom 10., stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske: “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“. Srž etnonacionalizma, dakle, u samoj je kičmi države.
U 7. točki Hrvatski sabor obraća se “pripadnicima hrvatskog naroda koji imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine” da ostvare svoje biračko pravo u BiH na predstojećim izborima. Tko je “pripadnik hrvatskog naroda”? Jer to nisu nužno državljani Republike Hrvatske, iako Zakon o hrvatskom državljanstvu nastoji raščistiti odnos to dvoje. U članku 16:
Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.
Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.
Iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.
Na kraju, “pripadnik hrvatskog naroda” može biti dijete hrvatskog roditelja iz Argentine koji niti ne zna hrvatski, a može dobiti hrvatsko državljanstvo lakše od nehrvata koji mora znati hrvatski jezik, “kulturu i društveno uređenje” i 8 godina boraviti na teritoriju Republike Hrvatske. “Krv nije voda,” kažu. Ja bih dodao: “ali može biti kao pivo” – komodificirana i opijajuća.
Hrvat bi mogao biti bilo tko – možda čak i netko koga voliš… Hrvat bi mogla biti i drag kraljica Divine. Loša vijest za hrvatsku LGBT zajednicu: Divine je, kao i Tesla, ipak bila podrijetlom Srpkinja, preko majke koja je imigrirala iz Zagreba. Pitam se onda, bi li Divineinu majku, Vuković, radi FILTHA njenog sina, Trump deportirao u Zagreb ili u Beograd…. Ovisi o papirima. Tako je njihovog prezimenjaka, Sandra Vukovića, nedavno ICE deportirao iz SAD-a u Zagreb radi hrvatskih dokumenata iako je u gradu bio samo jednom u životu.
Svi nacionalisti na kraju su isti. Originalno, DP je imao znatno ekstremniji prijedlog stvaranja “trećeg entiteta” tj. zasebne federalne jedinice za Hrvate u BiH. Tu je ideju Penava dobio, ili je bio ohrabljen, na TradFestu u Hotelu Dubrovnik u travnju ove godine.
TradFest organiziraju zaklade Ordo Iuris i Vigilare iz Hrvatske (koje su osnovali kršćanski ekstremisti iz Poljske) te think tank Heritage Foundation iz SAD-a koji je međuostalom zadužen za Project 2025; čija je jedna od glavnih točki upravo masovna deportacija. Ovogodišnja konferencija bila je pod temom “Pad liberalizma i povratak kršćanskih nacija”. Govorili su o tome kako na ostacima liberalne demokracije treba izgraditi kršćansku naciju koja se, u suštini, suprostavlja ljudskim pravima. Konferencija je otvorena temom “BiH: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta” koju je, uz prikaz karte, vodio Ivan Pepić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti „dr. Franjo Tuđman“.
Što je, dakle, plan? Moja interpretacija je da, kako se u Republici Srpskoj vijore reklame za pivu Jelen, tako će se u “Croat Republic” reklamirati i prodavati Ožujsko; dok su oboje zapravo u vlasništvu kanadsko-američke kompanije Molson Coors. Iako trenutačno nije *direktno* ciljana od strane BDS-a, radi se o javnom trgovačkom društvu čiji su najveći dioničari The Vanguard Group i BlackRock: parazitske firme koje su tijekom izvješća UN-a 2025. bile navedene kao glavni investitori vojnih i tehnoloških tvrtki koje su odgovorne za Izraelsku okupaciju te genocid nad Palestincima. Bez brige, sve te velike kompanije imaju i druge kontroverze.
Temu piva započeo sam čisto za zabavu, ali onda sam saznao još jednu zabavnu činjenicu: The Heritage Foundation osnovana je 1973. od strane tri lika od kojih je jedan Joseph Coors, unuk osnivača te u svoje vrijeme predsjednik Coors Brewing Company (današnje produžnice Molson Coorsa). Nije toliko zabavno? Meni je zabavno.
Kako god, u svom tom pivovluku, Sarajevska pivara za sada je ostala većinski pod “domaćom kontrolom”. Eto ti bosanskog džihada!
Hr(i)šćanski fetiši
Sve te političare, i ostatak europsko-američke ekipe, na ekstremnoj desnici povezuje upravo islamofobija. Pale se na narativu o “sukobu civilizacija”. Područje Jugosfere, specifično BiH, savršeno je igralište, ili tamnica, za izigravanje tih fantazija. “Savršena makrolokacija,” misle si vjerojatno slineći Max Primorac i Brian Brown za kojih su devedesete prošlog stoljeće bile samo predigra.
Portal Novosti objasnili su umreženost MAGA pokreta, Vučića i hrvatskih desničara u kontekstu TradFesta 2026. Primorac je Amerikanac hrvatskog podrijetla (Ma, čistokrvni Hrvat! Dodaj ga u Središnji registar stanovništva!) te suradnik Heritage Foundationa koji širi ideju “trećeg entiteta” kroz islamofobiju; nazivajući Bošnjake “islamistima”. Njegove članke pozdravio je i Dodik. “MAGA pokret je u međuvremenu aktivirao savezništvo i s Dodikom i s Aleksandrom Vučićem“. Brown, s druge strane, čelnik je Međunarodne organizacije za obitelj (možete pretpostaviti što to znači) te je “aktivno surađivao sa strankama Domovinski pokret, Dom i nacionalno okupljanje i s Hrvatskim suverenistima“. Na našim područjima poznat je po tome što je promovirao pročetnički pokret Dveri te je branitelj Vučićevog režima.
Kada bih išao nabrajati tko je još sve bio prisutan na konferenciji, ne bih nikada završio ovaj članak – što mi se i dogodilo prije par mjeseci sa člankom na ovu temu. Međutim, radi šireg narativnog konteksta, potrebno je, nažalost, istaknuti još jednog lika u priči: Borisa Havela. Izvanredni profesor na fakultetu Političkih znanosti samo je tjedan dana ranije uzrokovao pobunu studenata gostujućim predavanjem Idda Netanyahua (brata Benjamina) koji je pred studentima promovirao genocidnu politiku. Havel je na konferenciji izjavio da “bošnjački unitarizam” počiva na ideologiji koja odbacuje “ljudski život, dostojanstvo čovjeka, jednakost pred zakonom, liberalnu demokraciju, slobodu misli, govora i vjere” (Novosti)… Otprilike kao i kršćanska nacionalistička (ali prvobitno kapitalistička!) ideologija koju sami govornici zagovaraju. Dakle, protive se liberalnoj demokraciji i u istom dahu govore kako se “islam istoj protivi”. Možda bi trebali prenamijeniti Hotel Dubrovnik u kino jer očito ima projekcijsku kabinu za koju nisam znao.
Uzmimo u obzir da su ovi govornici muškarci koji žele prvobitno nadmoć nad ženama, a zatim i rat; praktički sline za njime i žele biti predstavljeni kao mučenici. Raymond Ibrahim, profesionalni američki islamofob, došao je zagovarati stoljetni kršćanski rat protiv muslimana. To je svojevrsni fetiš.
Ako islam u sebi ima inherentno nasilni element, kršćanstvo u sebi ima inherentno manipulativni (i stoga još nasilniji) element. Svojim koncipiranjem “civilizacije” i kršćanstva kao nositelja civilizacije naspram “divljaštva”, Europa je itekako nasilno kolonizirala Amerike i Afriku te još uvijek u potpunosti ne prihvaća svoje zločine. U ožujku ove godine, UN je glasao za prepoznavanje Atlantske trgovine robljem kao najtežeg zločina protiv čovječnosti. Protiv su glasali: Argentina, SAD i Izrael. Države EU-a ostale su suzdržane; jer ne žele zapravo razmišljati o odštetama za ropstvo koje im je dalo stvarnu materijalnu nadmoć.
Htio bih još samo naglasiti – u ovoj malo dužoj, ali potrebnoj digresiji – da islam, kao i kršćanstvo, nije monolit. Užasne se stvari mogu isčitati iz religijskih tekstova, govora i činova određenih religijskih skupina, ali stvarnost pokazuje različite, i kompleksnije, interpretacije te živuće prakse. Zapravo su države često te koje dalje korumpiraju religije, instrumentalizirajući ih za političko nasilje i represiju. Izrael je prvi očiti primjer. Čak i religija koja je na Zapadu smatrana vrhuncem miroljubivosti, budizam, instrumentaliziran je od strane država, poput Mjanmara, kako bi poslužila militantnom nacionalističkom nasilju, pa i genocidu. “U biti, budističko nasilje proizašlo je iz političke pogodbe između budizma i države,” pišu autori članka “Monks Behaving Badly: Explaining Buddhist Violence in Asia“. Dodaju da su često politički osnažene vjerske skupine te koje opravdavaju napade na vanjske skupine. Kada na TradFestu Pepić poručuje kako je rat u BiH bio međuostalom i rezultat “određenih formacija koje su otvorile široko vrata džihadistima, odnosno mudžahedinima u BiH”, a Ibrahim kaže da je džihad Al-Kaide povijesni kontinuitet islama, a ne njegovo odstupanje, oni potpuno potvrđuju svjetonazor grupa poput Al-Kaide i uvažavaju njihov legimitet. Osim toga, otvoreno nastoje militarizirati kršćane. U suštini, igraju istu igru koju stvarno ne moramo igrati. Kako bi moja, i vjerojatno svaka druga, majka rekla: “Nek’ se oni odu pucati u polju, a nas ostale nek’ ostave na miru.” Islamofobna, i generalno religijski fundamentalna, narativa TradFesta ide u prilog geopolitici SAD-a pa i Izraela, koji pokušavaju svoje mrzilačke i ekspanzionističke narative osnažiti u drugim dijelovima svijeta. Tako ratovi na području bivše Jugoslavije imaju novi naglasak: Antemurale Christianitatis spinoff. Okej je mrziti Srbe, ali to istovremeno postaje malo passée… Jeste li razmotrili mržnju prema muslimanima?
Sad… u spomenutom nedovršenom članku napisao sam da je “Hrvatska uvućena u svo to kolonijalističko sranje Europe iako nikada nije bila kolonijalna sila, a tijekom perioda dekolonizacije Afrike bila je dio Pokreta Nesvrstanih“, buneći se kako “konzervativne sile žele da Hrvatska odbaci to nasljedstvo pokušavajući sebi osobno osigurati dio zapadnog eksplotativnog bogatstva“. Nadalje, napisao sam kako, ostajući solidarni s koloniziranim i drugim potlačenim narodima, poput Palestinaca, možemo vidjeti paralele između, na primjer, Bliskog istoka i zapadnog Balkana. Zaista, mnoge paralele već jesu bile povučene između religijske fragmentacije Libanona te Bosne i Hercegovine potaknute vanjskim silama.
U zadnje navedenom članku Novosti, Hrvoje Šimičević pojašnjava interes SAD-a za zapadni Balkan:
U veljači 2025. godine SAD je inicirao strategiju američke energetske “dominacije” u Evropi – zamjenu ruskog plina američkim LNG-om i drugim energentima. Cilj je povezati sjever, centar i jug Europe američkim energentima koji se uvoze preko Mediterana, uz važnu ulogu hrvatskog LNG terminala na Krku.
Balkan je u tom planu postao strateški važan, a Bosna i Hercegovina – posebno projekt plinovoda Južne interkonekcije koji bi se spojio s Hrvatskom – jedan je od dijelova te slagalice.
Zahtjevi Primorca za treći entitet lansirani su istovremeno kad je pokrenut gospodarski interes SAD-a za ovaj dio Evrope, kao očigledni pokušaj prohrvatskih lobista da iskoriste fokus Washingtona na Balkan i jedinstvenu priliku za potencijalno ostvarenje entitetske ideje. Zasad se to i dalje čini neizglednom opcijom, ali u slučaju Trumpa ništa nije nemoguće zamisliti.
Dakle, ovo nije proročanstvo (jebeš proročanstva), već poziv na pozornost. Sve što je napisano u mojoj skici članka, po meni naravno, drži vodu… ali sadrži li krvi? Ima li tu mesa, odnosno nečeg živog, iskustvenog, opipljivog; u smislu antifašističkog, antiimperijalističkog i antirasističkog “nasljedstva” Hrvatske? Fašizam i antifašizam opipljivi su u hrvatskoj stvarnosti, kao i među drugim narodima.
Zašto bih se onda borio za jednu jednostavnu državnu narativu nacije nad drugom? Ovo nije relativiziranje, obećajem, već pitanje o perspektivi koju ću sada nastojati objasniti.
Bilješke o nacionalnom i internacionalnom antifašizmu
Od Thompsonovog koncerta na Hipodromu prošlog ljeta, u središtu pozornosti jest sukob fašizma i antifašizma. Međutim, to je uvelike ostalo u sferi hrvatske kulture sjećanja. Fer, do neke mjere. Kada ti je pred očima iskaz revizionizma NDH, moraš ljudima dati barem nekoliko lekcija o povijesti.
Mjesecima sam u novinama čitao stotine i stotine izjava o tome što antifašizam jest ili nije. U političkom svijetu, to se počelo svoditi na obranu legitimiteta same države. Od socijalnih do liberalnih demokrata, svi su isticali kako je “antifašizam temelj hrvatske državnosti” ili društva, ili identiteta, ili slično.
Mogu razumijeti izjavu da je antifašizam “civilizacijska tekovina” iako pretpostavlja neki linearni napredak unutar (problematične) koncepcije “civilizacije”. Ali “temelj hrvatske državnosti”? Par primjera takvih izjava: stranka Možemo! nakon Thompsonovog koncerta na Hipodromu, stranka Direkt iz Splita povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, Viktor Gotovac za Nacional…
To nisu novopečene, post-MPT, izjave; niti nova diskusija općenito. Samo je došlo do kulminacije fašističkih pojava u društvu što je donijelo raspravu u mainstream. Također, ne kažem da su takve antifašističke narative za odbacit, niti da mi se uopće ne sviđaju – osjećam hajp: “Mi Hrvati antifašisti!“. Osjećam gušt u bahatanju i suprostravljanju takozvanim “hrvatskim domoljubima” koji vežu fašizam uz hrvatski identitet.
Međutim, također osjećam dva problema u pozadini. Prvo, očito postoje i hrvatski fašisti. Oni koji pokušavaju pripisati samo jedno ili drugo “hrvatstvu”, malo se previše bave identitetskim nacionalnim pitanjima. Ne možemo “hrvatski narod” percipirati kao homogen, monolitan, niti nepromjenjiv. To je upravo konzervativan, a pogotovo nacionalistički, nagon: percepcija nacionalnosti, odnosno etniciteta, kao temelja društvenih pitanja i sporova.
Zbog takvih koncepcija – koje ne percipiraju pluralnost i intersekcionalnost pri razmatranju društvenih pitanja – čini mi se, ljudi imaju problem shvaćanja tijeka povijesti. Povijest je neuredna, tj. uključuje mnoštvo faktora i različitih, sukobljenih interesa. Ti interesi većinu vremena nisu “nacionalni”, već ekonomski, klasni ili drugačije psiho-socijalni. Također, oni ne idu nužno prema jednom zajedničkom cilju. Zbog čisto nacionalističke prizme kroz koju se povijest, i još više sadašnjost, gledaju, ljudi nemaju ni alata niti kapaciteta razumijeti izvore pravih problema i nejednakosti; niti znaju zamisliti drugačiju stvarnost.
Upravo se Ustav Republike Hrvatske oslanja na određeni kontinuitet političke povijesti hrvatskog naroda. To je pokušaj države da uredi nacionalnu kulturu sjećanja. No, je li to moguće; kada nacija nije monolit? Preambula Ustava počinje ovako:
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
Zatim slijedi 13 stavki o zbivanjima i državnim oblicima bitnim za “državnu opostojnost hrvatskog naroda”. 12. stavku ističe lijeviji politički blok kao dokaz hrvatske kontinuirane povijesti u opreci sa NDH, odnosno fašizmom:
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.) …
Drugu polovicu tog te posljednji stavak ističe desniji poltički blok:
… na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Naglasak je na “pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu“. Svetost hrvatskog Domovinskog rata neupitna je – iako se radi o RATU. Ratu koji je revitalizirao i manifestirao nacionalizam. Ratu koji je sa sobom, po svojoj prirodi, donio mnogo ljudskih žrtvi. Ako se u tom ratu našlo fašističkih elemenata (s “naše” strane), oni imaju svoj legitimitet pred državom. A hrvatski nacionalizam pronalazi svoj dom u fašizmu.
Tako dolazi do “dvoznačnog ZDS-a” te izjava “tvrdokorno stručno neutralne” gradonačelnice Ive Rinčić koja izjednačava hrvatski Domovinski rat s Drugim svjetskim ratom u pokušaju svrstavanja sebe u (ustavni) “centar“, neizbježno se približavajući desnici. To je bio period u kojem se u novinama provlačila “zabrinutost” vezana uz “podijele”. Tko stvara podijele?? Ili ljevica, ili ljevica i desnica – dok je centar taj koji, očito, podmiruje podijele. Rinčić je, na primjer, poznata po tome kako, trampovskom brzinom, jedan dan govori da je antifašist, dok drugi dan govori protiv antifašizma; jedan dan je ZDS protuustavni, a već drugi dan stvari su ipak “pravno nejasne”. Sve to u pokušaju stručne neutralnosti. No, u politici nema neutralnosti, već je svako stručno mišljenje ideološko.
U društvima pod teritorijem nacionalističke države koja se ne trudi razriješiti nejednakosti, podijele su sasvim prirodna pojava, a daljnja fašizacija je proizvod koji dobivamo kada beskičmenjaci, respectfully, obnašaju funkcije u sustavu iste države čiji je temelj “pravedni i legitimni” rat nacija. MAZ i Inicijativa mladih za ljudska prava tekstom “Kontrarevolucionarni karakter Republike Hrvatske” konkretnije su objasnilie:
Devaluacija i banalizacija antifašizma te shodno tome porast revizije i glorifikacije fašizma, iz čega se rađa svaki oblik diskriminacije i dehumanizacije, sasvim su predvidljivi ishodi društva koje se temelji na ekonomsko-nacionalnoj podjeli.
To me dovodi do moje druge točke protiv nacionalnog antifašizma.
Njime je legalizam zasjenio humanizam. Nešto nije loše jer je loše tj. štetno, već jer je protuustavno (što je loše). Briga nije *toliko* u tome da fašizam čini zlo, već da fašisti žele srušiti državni poredak Republike Hrvatske!
Kada to izjavljuju “državni dužnosnici”, i oni koji to žele biti, trebamo shvatiti da je njihova funkcija upravo ta da se bore unutar zadanog terena. Oni nisu radikali koji bi taj teren napustili – makar i on sam bio problematičan. Njihovim se argumentima pretpostavlja da je nacionalna država nositelj antifašističkog nasljedstva. Međutim, antifašizam se ne može naslijediti niti kroz državu, niti kroz krv – već kroz praksu. Nećemo biti antifašisti jer je to dio “hrvatske tradicije” – to je suludo. Valjda ćemo biti antifašisti jer je to bitno i potrebno.
Vratimo se na Oluju. Tijekom ovogodišnjeg slavlja u Kninu, usklikivao se ZDS te su se pjevale ustaške i srbofobne pjesme. Milorad Pupovac je održao izvanrednu presicu pokazujući snimke događaja te dijelove Ustava koji su time bili prekršeni (uglavnom su se odnosili na širenje mržnje i uskraćivanje prava čovjeka). “Što se mene tiče, jedino slovo “u” koje u ovoj zemlji može i mora biti slovo zakona jest početno slovo hrvatskog Ustava,” zaključio je. Njegova funkcija i jest takva da on ništa drugo ne može reći. Dok političari vode svoje pravne prepirke unutar državnog okvira, ljudi se moraju pobrinuti za ljudskost, odnosno internacionalni antifašizam.
To podrazumijeva shvaćanje da smo svi međusobno povezani i da naše međusobno djelovanje nadilazi granice etniciteta i nacionalnosti; kao i religije. Trebalo bi nas biti briga za druge upravo radi toga; jer si jedni drugima mnogo toga dugujemo. Upravo i ovaj laptop na kojem pišem je proizvod rada više ljudi više različitih nacionalnosti. Zgrada u kojoj boravim isto tako. Tu su pijavice jedino posrednici – poslodavci i stanodavci – koji nastoje neradom, te pravnim alatima koji jamče privatno vlasništvo, zaplijeniti veliki dio ljudskog rada te štete našoj kolektivnoj dobrobiti. Čak su se i u jeziku manipulativno nametnuli kao oni koji “daju”, kada su ubiti oni koji oduzimaju.
Nacionalna država želi izjednačiti to dvoje, kao i fašizam i antifašizam. Nacionalizmu je najbitnije da su svi uključeni Hrvati. Naravno da će takva tvorevina na kraju posustati pred narativom sukoba civilizacija – koja je također prastara i tema za sebe…
“… a Tuđman je bio antifašist,” čuo sam da ogorčeno izlazi iz nečijih antifa ustiju. Ja kažem: koga briga! I on je govorio o antifašizmu kao povijesnom nasljedstvu Hrvatske dok je stvorio temelje za rast fašizma (privatizacijom i netrepeljivosti prema drugima). Niti je antifašizam samo uspomena, niti isključuje; ni Srbe, ni Rome, ni muslimane, ni Bosance…
Hrvatski antifašizam, po mojem mišljenju, nije efikasan ako se orijentira samo po “državotvornom” i, još više, europskom antifašističkom nasljedstvu. Dok je u desničarskom umu Hrvatska Antemurale Christianitatis, postoji potencijal da se u liberalnom EU umu pojavi kao “Antemurale antifascismi“. Geopolitički, ona se opet mora suprostaviti nekome; možda onim “prljavim islamskim zemljama”. Umjesto da optužujuće gledamo, geografski, lijevo ili desno, možda bismo mogli svoj pogled malo usmjeriti prema gore. Tamo se dio ekipe već druži internacionalno, i to na našu štetu.